Na krajuu novog početka .

nebitni_ste
Blog pregledan 317 puta.

Glasaj (7 glasova):

• 1
• 2
• 3
• 4
• 5

Dodaj Odgovori blogom

Željela bih napisati priču o mladiću koji mi je zarobio srce... Željela bih riječima doprijeti do njegovog srca...Ali nikako da uspijem...Ponekad riječi nisu dovoljne, ponekad se djelima pokazuje više...Možda je problem u tome ili je ipak problem što uvijek izaberem krivi način...?
Riječi volim te danas nemaju isto značenje kao prije. Mnogo puta su izrečene tek tako, radi reda. Ili možda iz navike...?
Pitam se što bi bilo kada bismo bili rođeni ranije...U nekom drugom vijeku? Kakvu bismo ljubav tada imali? Onu iskrenu, ili je i prije bilo kao danas - sve nekako \"isfurano\"?...
Kad ti kažem da te volim, znaj nije kao u mnogim vezama, onako \"reda radi\"... Tako i mislim...
No, da li ti ikada razumiješ da sam \"slaba\" kad si ti u pitanju? Da ponekad kažem ili učinim ono što ne mislim? Da ponekad svoju ljubav pokazujem na krivi način? Ili u pogrešno vrijeme kažem neke riječi?
Mnogo puta, između nas, bile su izgovorene riječi koje tada nisu trebale biti. Da li ćeš mi ikada oprostiti to? ...jer, ja sam tebi oprostila... odmah...iste sekunde...
I onda kada smo zajedno, sve je baš onako kako treba biti... Tvoj poljubac, zagrljaj i pogled makne svaku onu sumnju iz mene...Sumnje prema tebi...
Ali kada odeš ona se ponovno budi u meni... Zašto? Danima sam tražila odgovor...
I sada znam...
Znam...
Zato što mi je stalo do tebe... Više nego što bi trebalo... Bojim se da ću ostati sama...Jer ako odeš...Ako ostanem sama... Moje srce više neće kucati kao do sada... Postat će manje... Možda i nestati...
I oprostila bih sve, svaku nevjeru, prevaru i bol...Svaki udarac i svaku suzu... Svaku krivu riječ... I možda je glupo što to govorim...Možda je glupo što bi ti oprostila sve...Ali drugačije ne mogu...Život bez tebe bolio bi više nego svaka druga bol...Jer danas mi je teško zamisliti i jedan dan bez tebe a kamoli cijeli život...



Neke stvari se samo dese, same po sebi. Ili je to mozda sudbina, ili je sudbina da se dese bas tako kako se dese... Ne znam...
Znam da je proslo mnogo vremena, a meni se cini kao tren, kao tren koji traje cijelu vjecnost.
Do jucer si bio tu, volio me, pazio, ljubomorno cuvao samo za sebe i branio od svih. Vise nisi tu. Nema te pored mene, rijetko si mi i u snovima, a tako mi falis... Kad bi samo znao koliko.... A mozda je i bolje ovako, bolje je da patimo svako za sebe, svako na svojoj strani svijeta, bez ideje sta je s onim drugim. Nekad bih voljela da znam kako si, da li si sretan i uzivas li s nekom drugom, da li si me zaboravio ili me jos uvijek volis... A mozda me i mrzis?
Mozda nisam trebala uraditi to sto sam uradila, ali ne kajem se, a i da se kajem sta bih imala od toga, samo jos vecu prazninu u sebi.
Nikad nisam prestala misliti o tebi, o nama, o nasoj buducnosti, i dalje snivam nase snove, i dalje te isto volim...
Mi nismo mogli skupa, ali isto tako ni jedno bez drugog. A opet jedno drugome smo nanosili previse boli i bili smo previse... Sve je bilo previse!
Ovako je bolje, bar znamo da moramo nastaviti jedno bez drugog. Ne sami, ali usamljeni do kraja zivota.